Predstava „Moje pozorište“, autorski projekat reditelja Borisa Liješevića, premijerno je izvedena u Ateljeu 212, na velikoj sceni „Mira Trailović“. Ova premijera je privukla veliku pažnju publike, koja je ispunila salu i višeminutnim aplauzima ovacijama nagradila Liješevića, koji je napisao tekst i režirao predstavu, kao i glumačku ekipu koja se sastoji od značajnih imena poput Nebojše Ilića, Ane Mandić, Vojina Ćetkovića, Branke Šelić i Bojana Žirovića.
U ovoj novoj predstavi, Liješević preispituje svoju poziciju u svetu pozorišta, vraćajući se ličnim temama i iskustvima. Glavni junak, autor, postaje sam svoja pozornica i sam svoj sadržaj. Kroz svoja sećanja i iskustva, on sagledava sebe i svoje okruženje, što pruža publici jedinstvenu priliku da se povežu sa autorovim unutrašnjim svetom.
Projekat „Moje pozorište“ dolazi nakon niza uspešnih saradnji koje je pozorište Atelje 212 ostvarilo sa Liješevićem. Njegove prethodne predstave, poput „Čekaonice“, koja se igrala više od 200 puta, postavile su visoke standarde u ovoj instituciji. Ovaj trend uspeha nastavlja se i sa novim projektom, koji je očigledno naišao na odobravanje publike.
U predstavi se istražuje tema ličnog identiteta i umetničkog stvaralaštva, kao i borba umetnika s vlastitim demonima i očekivanjima. Na vrlo emotivan način, Liješević otvara vrata u svoj unutrašnji svet, gde se prepliću lična sećanja sa univerzalnim temama koje svi možemo prepoznati. Glumci, sa svojom snažnom interpretacijom, dodatno doprinose dubini i snazi predstave, stvarajući atmosferu koja je istovremeno intimna i univerzalna.
Reprize predstave „Moje pozorište“ zakazane su za 27. i 31. maj, što pruža priliku onima koji nisu mogli prisustvovati premijeri da dožive ovu jedinstvenu pozorišnu avanturu. Očekivanja su velika, a interesovanje publike je očigledno, što je dobar znak za budućnost ovog projekta.
U svetlu ovih događaja, važno je naglasiti kako pozorište, kao umetnička forma, igra ključnu ulogu u razumevanju društvenih i ličnih pitanja. Kroz predstavu „Moje pozorište“, Liješević ne samo da razmatra sopstvenu poziciju kao umetnika, već poziva publiku da se suoči sa vlastitim osećanjima, iskustvima i identitetom. Ova predstava se može posmatrati kao poziv na introspekciju, jer se kroz umetnost otkrivaju složene emocije koje oblikuju naše postojanje.
U ovom kontekstu, pozorište se pojavljuje kao prostor za dijalog, kako između umetnika i publike, tako i unutar samih gledalaca, koji su pozvani da preispitaju svoja uverenja i osećanja. Ova interakcija je ono što pozorište čini toliko moćnim i relevantnim, posebno u vremenima kada su ljudska iskustva često marginalizovana ili zanemarena.
Liješevićev rad u „Moje pozorište“ je, stoga, više od samo umetničkog izraza; to je i društveni komentar koji podstiče publiku na razmišljanje i refleksiju. Kroz likove i priču, on istražuje teme koje su od suštinske važnosti za razumevanje ljudskih odnosa i unutrašnjih borbi, otvarajući tako vrata za dublje povezivanje s publikom.
U zaključku, „Moje pozorište“ predstavlja značajan korak u Liješevićevom radu i u pozorišnom pejzažu Srbije. Ova predstava ne samo da nudi umetnički doživljaj, već i poziva gledaoce da se suoče sa svojim emocijama i iskustvima, čineći je relevantnom i važnom u savremenom društvu.