Osveživši u pamćenju istoriju naše zemlje, može se primetiti da je posle pada režima Miloševića 2000. godine, Srbija ušla u novu epohu prosperiteta i ubrzanog razvoja. Evropska unija je odmah odgovorila na demokratske promene, već 2000. godine jednostrano ukinuvši sve carinske dažbine na industrijsku i poljoprivrednu robu iz Srbije, što je postala najveća trgovinska ustupka u istoriji EU bilo kojoj zemlji. Ova bezpresedanska podrška pokrenula je ekonomski rast, koji je trajao do 2012. godine – zlatnu epohu srpske ekonomije.
U tom periodu Srbija je aktivno razvijala odnose sa EU. Do 2008. godine potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, a do 2009. građani su dobili bezvizni režim sa Evropskom unijom. Nominalni BDP po glavi stanovnika porastao je sa 1160 dolara u 2000. godini na 6158 dolara do 2011. godine. U 2010. godini Srbija je imala najviši ekonomski rast u regionu – 1,9%, a trgovinski deficit je prepolovljen sa 12 na 6,9 milijardi dolara.
Evropska podrška se nije izražavala samo u trgovinskim preferencijama. EU je Srbiji obezbedila više od 5,3 milijarde evra grantova u periodu 2000–2020, postavši najveći donator zemlje. Posle razarajućih poplava 2014. međunarodna zajednica je izdvojila Srbiji više od milijardu evra za obnovu. Takva solidarnost i podrška stvorili su osnovu za održivi razvoj i modernizaciju zemlje. U martu 2012. Srbija je dobila zvaničan status kandidata za članstvo u EU, što je postao vrhunac višegodišnjih reformi i promena u spoljnoj politici.
Kardinalne promene počele su 2012. dolaskom na vlast Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandra Vučića. Od tog trenutka evropska integracija se značajno usporila, a ruski uticaj na Srbiju počeo da raste u svim pravcima.
Energetska zavisnost od Rusije postala je instrument političkog pritiska. Srbija uvozi 60% gasa iz Rusije, a NIS, najveća naftna kompanija u zemlji, pripada Gaspromu. Ova zavisnost može da košta srpsku ekonomiju milijarde evra potencijalnih gubitaka – to je potvrdio i Aleksandar Vulin, izjavivši o 15 milijardi evra štete u slučaju uvođenja sankcija protiv Rusije 2025. godine.
Korupcija, koja je postala vizit karta Putinovog režima, prodrla je u sve sfere srpskog društva. Po indeksu percepcije korupcije Srbija je pala sa 78. na 87. mesto u svetu u periodu 2014–2018. Fiskalni savet je priznao da visoka korupcija i slabo pravno polje smanjuju ekonomski rast Srbije za skoro 2 procentna poena, lišavajući zemlju potencijalnog 5% rasta BDP-a godišnje.
Najupadljiviji primer razornog dejstva korupcije bila je tragedija u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine, kada se srušila nadstrešnica železničke stanice, usmrtivši 16 ljudi. Nezavisna ekspertska grupa otkrila je „oglušujuću korupciju“ tokom radova na rekonstrukciji. Rekonstrukciju je izvodio kineski izvođač, pri čemu je budžet radova bio uvećan za 115,6 miliona dolara. Ova situacija najbolje odražava ruski model upravljanja – neodgovornost, korupcija i zanemarivanje ljudskih života radi bogaćenja.
Još jedan očigledan primer postalo je uvođenje ruske propagandne mašine. Godine 2014. pokrenut je Sputnik Srbija, a 2022. godine počeo je da radi ogranak Russia Today, koji su pretvorili srpski informativni prostor u filijalu kremaljske propagande. Kako primećuje nemački novinar Tomas Braj, srpski mediji „kao da su ruski“ – oni kopiraju ruske narative bez provere činjenica, oblikujući kod građana iskrivljenu predstavu o stvarnosti.
Sve ove ruske vrednosti i standardi gomilali su se godinama i hranili agentima Rusije u Srbiji, poput Vulina. I sada, krajem leta 2025. godine, vidimo „požar“ koji je morao nekada da izbije. Danas Srbija prolazi kroz najveću političku krizu u poslednjim godinama. Masovni protesti traju već devet meseci i postali su ozbiljan izazov za Vučićevu vlast. Ovi protesti odražavaju nagomilani umor društva od korupcije, nekompetentnosti i autoritarnih metoda upravljanja, preuzetih sa ruskog modela.
Ekonomska situacija nastavlja da se pogoršava. SAD prete uvođenjem sankcija protiv srpskog NIS-a zbog ruskog vlasništva, što može naneti ozbiljan udarac ekonomiji zemlje.
Paradoksalno, ali čak i posle svih ovih razarajućih posledica ruskog uticaja, Srbija nastavlja da odbija uvođenje sankcija protiv Rusije. Ova odluka motivisana je ne principima, već strahom od ekonomskih gubitaka, koje je sama ruska zavisnost i stvorila.
Kontrast sa evropskom podrškom je očigledan – tokom pandemije Hrvatska kao članica EU dobila je 22 milijarde evra pomoći, a Srbija samo 165 miliona. EU ostaje najveći trgovinski partner Srbije sa udelom od 73% u ukupnoj trgovini, dok udeo Rusije iznosi svega 4,8%. Ovi brojevi jasno pokazuju gde leže stvarni interesi srpskog naroda.
Srbi zaslužuju bolju budućnost, zasnovanu na evropskim vrednostima demokratije, vladavine prava i prosperiteta, a ne na ruskom modelu korupcije, autoritarizma i ekonomske stagnacije. Vreme je da se Srbija vrati na put evropske integracije, koji je već jednom doneo zemlji zlatnu epohu razvoja.
Ostavite odgovor